Postoje knjige koje pročitate i zaboravite. A postoje i one koje zatvorite, a onda još dugo razmišljate o ljudima iz njih.
Za mene je „Mi, deca sa stanice Zoo“ upravo jedna od tih knjiga.
Prvi put sam je čitala kao tinejdžerka i ostala mi je urezana u sećanju godinama. Drugi put sam joj se vratila iz potpuno drugačije perspektive — kada sam počela da pomažem roditeljima tinejdžera.
Na prvi pogled, ovo je dobro poznata priča o Christiane F. i njenom odrastanju u Berlinu sedamdesetih godina prošlog veka, o mladima koji su isuviše rano skrenuli u pakao droge. Međutim, mislim da bi bila velika šteta da je čitamo samo tako.
Ovo je, pre svega, knjiga o mladim ljudima koji traže pripadanje, prihvatanje i izlaz iz sopstvene stvarnosti.
Kada ovu knjigu čitamo pažljivije, droga prestaje da bude jedina tema. U prvi plan izbija jedno mnogo važnije pitanje:
Šta se dešava sa detetom koje traži izlaz iz svog života?
Pre nego što dete počne da beži, nešto mu već dugo nedostaje
Christiane F. je u razgovorima koji su prethodili nastanku knjige otvoreno govorila o sredini u kojoj deca odrastaju i o tome kako usamljenost, nerazumevanje, unutrašnja nesigurnost, strah i porodični konflikti mogu da ostave dubok i bolan trag na dete.
Ne treba ovo razumeti kao jednostavnu jednačinu: loša porodica = zavisnost. Život, razvoj deteta i nastanak zavisnosti mnogo su složeniji od toga.
Ali ova priča nas tera da postavimo neka veoma važna pitanja:
- Kako se moje dete oseća dok odrasta pored mene?
- Da li se oseća viđeno? (To najpre prepoznajemo po načinu na koji razgovara sa nama)
- Da li ima kome da kaže da se oseća uplašeno, nesigurno ili nedovoljno pametno?
- Da li u našoj kući postoji prostor za razgovor ili uglavnom postoji prostor za naređenja, kritiku i rasprave?
- Kako se ponašam kada primetim da moje dete pati, da ga nešto muči?
Ova pitanja su mi važnija od same priče o drogi. Jer tinejdžer ne mora da uzme heroin da bi počeo da beži od onoga što oseća.
Danas postoje drugačiji načini bežanja
Oblik se promenio. Potreba nije.
Christiane F. je odrastala u svetu koji je potpuno drugačiji od sveta u kojem danas odrastaju naša deca. Sedamdesete godine prošlog veka i današnje vreme teško mogu da se porede. Naši tinejdžeri imaju drugačije izazove, drugačiji pritisak vršnjaka, internet, društvene mreže, stalnu dostupnost informacija i potpuno drugačije okruženje.
Ali jedna stvar je ostala nepromenjena: potreba deteta da pripada, da bude prihvaćeno, viđeno i sigurno.
Danas se bežanje češće manifestuje kroz:
- Neprestano gledanje u telefon i video-igrice
- Društvene mreže i traženje potvrde na internetu
- Potpuno emocionalno povlačenje i zatvaranje u sobu
- Bes i burne reakcije
- Rizična ponašanja i dokazivanje pred vršnjacima
- Odbijanje svega što dolazi od roditelja
A roditelju to spolja često izgleda ovako:
„Bezobrazan je.“ | „Lenj je.“ | „Samo mu je telefon važan.“ | „Ništa ga ne zanima.“ | „Kao da pričam sa zidom.“
I iza takvog ponašanja, koliko god ono bilo teško, uvek postoji nešto što se dešava u detetu.
Kada dete povezanost ne pronalazi kod kuće, prirodno je da će je tražiti negde drugde — u društvu, na internetu, u grupi kojoj pripada ili u bilo kome zbog koga se makar na trenutak oseća prihvaćeno.
Zato pitanje nije samo: „S kim se moje dete druži?“
Značajno pitanje je i: „Kakav osećaj dobija u odnosima van porodice, a koji mu možda nedostaje kod kuće?“
Od Christiane F. do Gabora Matéa
O sličnim temama danas govori i dr Gabor Maté, lekar i autor koji se veliki deo svog profesionalnog rada bavio zavisnošću i traumom. Njegov pristup naglašava duboku vezu između ranih iskustava, emocionalnog bola, stresa i načina na koji osoba kasnije pokušava da reguliše ono što oseća.
To ne znači da je roditelj odgovoran za svaki problem svog deteta, niti da može da ga zaštiti od svih loših odluka. Ali znači nešto veoma važno:
Odnos sa detetom nije sporedna stvar. On je deo njegovog najintimnijeg unutrašnjeg sveta.
A taj odnos se ne gradi onda kada nastane veliki problem. Gradi se mnogo ranije — u svakodnevnim trenucima kada dete nešto pokušava da nam kaže, u načinu na koji reagujemo kada pogreši i u tome kako razgovaramo kada se ne slažemo.
Ne treba da čekamo da problem postane velik
Roditelj ne može da kontroliše život svog deteta. Ne može da ukloni svaki rizik niti da spreči svaku grešku. I ne treba.
Naš cilj nije da odgajimo dete koje nikada neće pogrešiti, već mladu osobu koja, kada pogreši, zna kome može da se vrati. Koja bez straha može da kaže:
„Imam problem.“
„Uplašen/a sam.“
„Ne znam šta da radim.“
„Pogrešio/la sam.“
„Treba mi pomoć.“
I da ne mora prvo da pomisli: „Šta će mama ili tata reći, ne smem da im kažem?“
Takav odnos se gradi sada:
- Manje kritike, više razumevanja.
- Manje komentarisanja, više lakoće.
- Gradimo poverenje, a ne pretpostavljamo ga.
Nećemo nikada biti savršeni roditelji. Dovoljno je da budemo prisutni roditelji.
Ako vaš tinejdžer danas samo češće zalupi vratima, kaže „pusti me“ ili se povlači, to nisu nužno znaci da se događa nešto ozbiljno. Ali jesu prilika da zastanemo i zapitamo se: Da li se moj tinejdžer pored mene oseća dovoljno sigurno da mi kaže kada mu je teško?
Pitanje za kraj
Kada jednog dana dete zaista bude imalo problem, nisam čula da je neko odrastao bez ijednog većeg problema, najvažnije neće biti koliko smo puta uspeli da ga nateramo da nas posluša. Biće važno da li će tada doći kod nas.
Zato najvažnije pitanje nije:
„Kako da nateram svog tinejdžera da se ponaša bolje?“
Nego:
„Šta je potrebno da uradim da bih imala odnos sa svojim tinejdžerom takav da on uvek oseća da sam tu za njega?
Ovako gradimo nešto što je mnogo veće od poslušnosti. Gradimo poverenje koje i nama i njima daje sigurnost koja postaje oslonac u životu.
Za takav odnos je potrebno vreme, strpljenje i velika želja da to bude naša stvarnost.
Ako želiš da investiraš svoje vreme i razviješ kapacitete za strpljenje da bi imala takvu stvarnost, piši mi da vidimo kako ti mogu pomoći.
