Roditelji se najviše plaše alkohola, lošeg društva i brze vožnje.
Ali postoji jedan rizik u adolescenciji koji je mnogo tiši — a posledice mu traju mnogo duže.
To su emocije koje tinejdžer nauči da potisne.
Da li si nekada primetila da tvoje dete više ne govori o onome što oseća?
Pre nekoliko dana jedna klijentkinja mi je rekla:
„Ne mogu više da podnesem ništa. Deca su bezobrazna i samoživa. Majke mi, ne znam da li su ona gora ili je ‘onaj moj’. Ponekad ne znam da li je on u pubertetu ili ova deca. Bože sačuvaj šta me snađe… onda se pitam da li sam ja normalna.“
Dok sam je slušala, pomislila sam koliko je ovo zapravo česta priča.
Adolescencija je period veoma intenzivnih emocija.
Bes.
Tuga.
Razočaranje.
Strah.
Uzbuđenje.
Sreća.
Da, i sreća ponekad može biti preintenzivna za tinejdžera — ali o tome neki drugi put.
Ako u tom periodu tinejdžer nema prostor da te emocije izrazi i razume, one ne nestaju.
One ostaju zaključane.
A zaključane emocije ne miruju.
One se vremenom pretvaraju u teret koji čovek nosi kroz život.
Taj teret kasnije može da se pojavi kao emocionalna nezrelost, udaljenost od drugih ljudi, problemi u odnosima ili kriza identiteta.
Zato ponekad, kada posmatramo odrasle ljude u krizi srednjih godina, zaista ne znamo ko je u pubertetu — roditelji ili njihova deca.
Ja sam u svom radu upoznala mnoge takve ljude.
I očeve i majke.
Roditelji se često fokusiraju na rizična ponašanja koja mogu ostaviti vidljive posledice.
Alkohol.
Loše društvo.
Brza vožnja.
To jesu ozbiljne teme.
Ali postoji i druga vrsta rizika o kojoj mnogo ređe govorimo.
To su emocionalni rizici.
Njihove posledice ne vidimo odmah.
One se često pokažu tek godinama kasnije.
Dešava se da smo potpuno fokusirani na ponašanje spolja, a da zanemarimo unutrašnji svet tinejdžera.
Na primer, tinejdžer je stalno mrzovoljan.
Ništa mu ne odgovara.
Na sve se žali.
Svi su mu krivi.
Šta roditelji tada najčešće rade?
Govore mu da prestane da bude težak.
Da ne dramatizuje.
Da se sabere.
Da prihvati život takav kakav jeste.
Drugim rečima — poručujemo mu da potisne svoja osećanja.
A onda, polako i neprimetno, počinje da veruje da neko drugi treba da procenjuje da li su njegova osećanja i potrebe opravdani.
I tu nastaje problem.
Kada dete nauči da potiskuje emocije da bi bilo prihvaćeno u porodici, često kasnije u životu počne da potiskuje i sebe.
U svom radu upoznala sam mnoge roditelje koji iskreno vole svoju decu, ali im je veoma teško da podnesu intenzitet emocija koje njihovi tinejdžeri proživljavaju.
Te emocije im deluju prevelike.
Previše dramatične.
Previše naporne.
Ali važno je da zapamtiš jednu stvar.
To su njihove emocije.
Ne tvoje.
Tvoj zadatak nije da ih ukloniš, utišaš ili potisneš.
Tvoj zadatak je da stvoriš prostor u kome tinejdžer može da ih razume.
Prostor u kome se oseća sigurno i prihvaćeno.
Ponekad je za početak dovoljno samo jedno —
da prestaneš da izgovaraš rečenice kojima ga guraš da potisne ono što oseća, samo zato što ti ne znaš kako da se sa tim nosiš.
Jer upravo kroz te razgovore tinejdžeri uče nešto mnogo važnije od poslušnosti.
Uče kako izgleda emocionalna zrelost.
Završnica
Istina je da roditeljstvo u periodu adolescencije ume da bude veoma zahtevno.
Niko nas nije učio kako da razgovaramo sa tinejdžerom koji je besan, povređen, zatvoren ili buntovan.
Međutim, način na koji danas razgovaraš sa svojim detetom često postaje način na koji će ono sutra razgovarati samo sa sobom.
Zato je važno da naučiš kako da budeš prisutna u tim razgovorima, posebnoi kada su neprijatni, teški ili emotivno zahtevni.
Na programu za roditelje tinejdžera pomažem roditeljima da:
– pronađu svoj glas u odnosu sa tinejdžerima
– uspostave više mira i balansa u porodičnim odnosima
– nauče kako da vode ozbiljne, ali povezane razgovore sa svojom decom
Razgovore koji tinejdžere polako uvode u svet emocionalno odraslih ljudi.
Ako osećaš da ti je podrška potrebna, zakaži svoju konsultaciju.
Jer ponekad je dovoljno da jedan roditelj promeni način na koji sluša svoje dete —
da bi se promenio način na koji to dete doživljava sebe.
