(Zabrinutost zbog stresa, osećaja nemoći, frustracije ili izloženosti teškim scenama.)
Proteklih meseci svedoci smo jedne od najdirljivijih slika našeg društva — slike mladih koji ustaju protiv nepravde, bore se za istinu i hodaju kilometrima da bi rekli „dosta“.
Dok ih gledamo, ponos se prepliće sa strepnjom.
Njihova borba je časna, ali i teška.
A kao roditelji, učitelji i odrasli, moramo se zapitati — kako da im pomognemo da sačuvaju svoje mentalno zdravlje dok se bore za ono u šta veruju?
Snaga mladih i borba za smisao
Poslednjih godinu dana gledamo našu decu kako se sa velikim srcem i čeličnom snagom bore za smisao.
Gledamo ih kako pešače. Prelaze desetine i stotine kilometara.
Prelaze ih uz pesmu, osmehe, zagrljaje.
Uče nas šta je to solidarnost i ljubav.
Uče nas kako je to živeti slobodno.
Dve slike koje bole
Paralelno s tom slikom gledamo užase kojima su izloženi.
Tuku ih nemilosrdno, hapse, gaze, prete, zatvaraju.
I sve to tvoj tinejdžer vidi.
Vidi jezivu brutalnost batinaša.
Vidi kako po partijskoj direktivi smenjuju nastavnike i dovode poslušnike.
Vidi i proživljava snažna osećanja.
Zašto im je potrebna pomoć odraslih
Ono što je važno da u ovakvim situacijama znamo jeste da njihov kognitivni razvoj nije završen.
Nisu još uvek sposobni da procesuiraju sve te emocije na pravi način.
Šta to znači?
To znači da im je još uvek potrebna pomoć roditelja ili drugih odraslih da bi na pravi način shvatili šta se događa.
To je razlog zbog kog postoje ograničenja na sadržaj ispunjen nasiljem bilo koje vrste na televiziji.
A danas su tinejdžeri bombardovani sa svih strana nasiljem, strašnim scenama, na ulicama širom gradova Srbije.
Kada strah postane deo svakodnevice
Izloženost nasilju, strahu i tenzijama — bilo uživo, bilo preko medija i društvenih mreža — kod tinejdžera može da pokrene razne vrste straha s kojima često ne znaju kako da se nose.
To mogu biti strah od sukoba, strah od autoriteta, strah da će njihova hrabrost biti kažnjena, pa čak i strah od sopstvene nemoći.
Može izazvati takođe potrebu da se dokažu kao hrabriji i opasniji — žele da budu oni kojima policija ne može ništa.
Kada se suoče s takvim emocijama, tinejdžeri reaguju različito:
neki se povlače i ćute,
drugi postaju preosetljivi ili ljuti bez očiglednog razloga,
a treći pokušavaju da sve pretvore u šalu — jer im je tako lakše da izbegnu osećaj nemoći.
Kako roditelji mogu da pomognu
Važno je znati da iza svakog od tih ponašanja stoji pokušaj da se nose s preplavljenošću i nerazumevanjem.
Roditelji tada mogu mnogo učiniti jednostavnom, ali iskrenom prisutnošću.
Umesto da im govorimo da “ne brinu” ili “da to nije njihova stvar”, možemo ih pitati:
„Kako ti doživljavaš ovo što se događa?“
„Kako tvoje telo reaguje kad vidiš sve ove scene?“
„Šta bi ti sada pomoglo da se osećaš malo mirnije?“
Takva pitanja ne samo da ih uče da prepoznaju emocije, već im daju dozvolu da o njima pričaju.
A razgovor je najjači lek protiv straha koji raste u tišini.
Duh koji ne smemo da slomimo
Primetićemo da su mladi kroz istoriju uvek bili glas protiv nepravde.
To je zato što ne prihvataju status quo.
Zato se svađaju s nama, ćute ili se povlače.
Ako želimo zdravo društvo, ne treba da lomimo taj duh.
Treba da ih razumemo i podržimo.
Glas mladih je glas slobode — kako ovih na ulici, tako i tvog tinejdžera u kući s kojim ne znaš šta da radiš.
Zaključak
Mladi nam pokazuju da veoma ozboljo shvataju slobodu. Na nama je da pomognemo da se za nju bore hrabro, bez mržnje.
Da se potrudimo da ih čujemo, čak i kada ne razumemo njihov jezik.
Jer njihova borba nije protiv nas — već za svet u kojem ćemo svi moći da dišemo punim plućima.
Jer ako im dozvolimo i pomognemo se bore za svoje mesto, onda stvaramo generaciju koja će i živeti u skladu s vrednostima slobode, pravde i razumevanja.
Ako želiš da razgovaraš o ovome sa svojim detetom, a ne znaš kako da počneš – piši mi. Pomoći ću ti da napraviš prvi korak.
Prijavi se na newsletter za još tekstova o mentalnom zdravlju i roditeljstvu.
